Zamišljam da sam vrabac jutros. Nekako me to smiruje. Jer, slutim da bih mogao zalutati u bajku o Ivici i Marici, one mrvice što su ih ostavljali lutajući šumom bile bi dovoljne za hranu čitavu vječnost. Ali kako bi se onda Ivica i Marica vratili? Kako bi pronašli svoj dom? I eto izlazim iz bajke. Ne želim toj dječici pozobati mogućnost povratka. Stoga nastavljam brinuti o mrvicama kruha svagdašnjeg. Ponekad to i nije lako, ponižavajuće je čekati ostatke nečijeg sendviča, ili kifle. Ali savjest mi je čista. Istina je – kada se piše o miru obično se spominju golubovi. Nitko da spomene vrapca koji brine o nečemu tako trivijalnom kao što su krušne mrvice Ivice i Marice. Ali ovaj tekst mi je šansa, možda me u njemu netko pronađe i shvati da osim goluba i jedan vrabac može biti simbol mira. Ako bude tako, ja ću sretno prhnuti i cvrkutati iznad njegove glave dok šeta parkom.
Vanja Popović, psiholog, psihoterapeut
Fotografija: Unsplash
