Napadi panike kod djece i mladih sve češći…
Čitam veliki naslov koji glasi „Zbog prosjeka 5.0 na psihijatriji sve više djece s paničnim napadima“. Trebamo li se zabrinuti?
Na ovaj problem sve češće upozoravaju učitelji i profesori, pedagozi, psiholozi, psihijatri, stručnjaci raznih profila, roditelji. Vjerojatno bi i djeca imala što reći na ovu temu…
Pritisak na djecu prisutan je tijekom cijele godine, no krajem godine dolazi do vrhunca, a posebno je napeto djeci završnih razreda osnovnih i srednjih škola. U adolescentskoj dobi ovakav je pritisak posebno izazovan. U sadašnjoj situaciji, paleti osjećaja možemo dodati i zabrinutost za sigurnost i zdravlje.
Pod pritiskom su i roditelji, od kojih mnogi nisu svjesni vlastite tjeskobe i vlastitih očekivanja. Svaka se osoba sa sobom nosi svoju prtljagu, različito se nosi sa svojim životnim iskustvima i ima različite ideje o roditeljstvu.
Većinu današnjih roditelja karakterizira veća razina tjeskobe i nesnalaženje s emocijama – vlastitim i onih djeteta. Za nošenje s usamljenosti, tugom, bespomoćnosti, buntom, povrijeđenosti, za suočavanje sa strahovima i nedoumicama koje život nosi nedostaje nam kapaciteta, volje i vremena.
Često ćemo riječima iskazati spremnost da smo tu za dijete, u praksi to nećemo dosljedno provoditi. Opravdavamo se obvezama, poslom, nedostatkom vremena, a zapravo ne znamo (teško nam je) biti tu i sada, s djetetom, bez požurivanja, potiskivanja, uljepšavanja situacije, racionaliziranja…
Zabrinjavajuće mali broj roditelja (u našoj sredini) zna i umije biti podrška djetetu na način da dopusti da dijete samo proživi i integrira manje ugodna životna iskustva. Onda, kad dijete krene u školu, činimo suprotno – očekujemo puno i natovarujemo dijete raznim aktivnostima.
Mnoga djeca nastoje udovoljiti svojim roditeljima svjesna njihovih očekivanja. I njihovi su roditelji najvjerojatnije činili isto u odnosu prema svojim roditeljima – ispunjavali njihova očekivanja ne pitajući se je li to ono što oni žele i trebaju.
Cijena prevelikih očekivanja u odnosu na dijete može biti velika, posljedice mogu biti cjeloživotne. Panični napadi samo su jedan od vidova poziva upomoć.
Postizanje uspjeha od većine djece iziskuje povećani napor i odricanja i često rezultira nizom potisnutih konflikata i strahova. Neki roditelji reći će da dijete treba očvrsnuti i pripremiti se za život. Dijelom su u pravu. Sasvim sigurno dijete će i pod pritiskom nešto naučiti, razviti ustrajnost i možda postati uspješno. No, hoće li biti zadovoljno? Sretno? Koliko će sebe potisnuti ne bi li ostvarilo očekivanja koja možda nisu niti njegova? Kad i gdje će popustiti? Puknuti?
Želju i motivaciju za uspjehom možemo razvijati bivajući s djetetom u kontaktu, podržavajući trud i zalaganje (ne isključivo rezultate/ishode), dajući djetetu dovoljno prostora i vremena da upoznaje sebe i svijet oko sebe.
Valja nam se stalno podsjećati da ocjene nisu jedino mjerilo školskog uspjeha. Ne treba ih zanemariti jer živimo u društvu u kojem su važne, ali ih treba staviti na pravo mjesto – uz bok uloženom trudu, ustrajnosti, mogućnostima.
Antonija Pleša
Krugovi, Centar za edukaciju, savjetovanje i humanitarno djelovanje
Tekst preuzet s portala Praktičan život
Photos courtesy of Pixabay
