Samoozljeđivanje je svako namjerno nanošenje fizičkih ozljeda. Ono uključuje namjerno rezanje ili grebanje noževima, žiletima ili drugim oštrim predmetima, lupanje glavom, žigosanje ili pečenje kože, predoziranje lijekovima i davljenje.
Iako su osobe koje se ozljeđuju u većem riziku od smrtonosnih ozljeda, samoozljeđivanje se ne smatra se suicidalnim ponašanjem.
Ovakvo ponašanje češće je nego što mislimo. Postotak tinejdžera koji su spremni priznati da se ozljeđuju ili su se ozljeđivali kreće se između 6 i 30%. Kolike je tamna brojka, ne znamo.
Roditelji, pa čak i liječnici, često teško razumiju zašto bi se tinejdžeri rezali ili radili druge stvari kako bi sebi naškodili. Rezanje je složen problem u ponašanju i često je povezan s raznim psihijatrijskim poremećajima, uključujući depresiju, anksioznost i poremećajem prehrane. Tinejdžeri koji se režu vjerojatnije je da će imati prijatelje koji se također režu. Oni koji se režu često imaju nisko samopoštovanje, povijest zlostavljanja i/ili suicidalne misli.
Iako se ponekad smatra privlačenjem pažnje, rezanje je način na koji se pojedinac oslobađa napetosti, osjećaja tuge ili ljutnje, odvraćanja pažnju od svojih problema. Naravno, takvo olakšanje samo je privremeno.
Dok neki tinejdžeri koji se režu mogu imati prijatelja koji se ozljeđuje ili su možda čitali o tome ili gledali na TV-u, većina onih koji to čine kažu da na njih nitko ili ništa drugo nije utjecao, da su sami došli na tu ideju.
Rezanje je najčešće među adolescentima, a među njima u većini su mlade djevojke
Tinejdžeri koji se ozljeđuju obično su impulzivni. Rezanje je češće kod osoba koje imaju problema s kontroliranjem svojih emocija, npr. kod onih koje se ne znaju nositi s ljutnjom. Češće je i kod preambicioznih osoba s nerealnim očekivanjima.
Među osobama koje se samoozljeđuju čest je osjećaj mržnje prema samom sebi, nisko samopouzdanje i samopoštovanje.
Neonski znakovi da se osoba ozljeđuje su: nošenje duge odjeće čak i u neprikladnim vremenima (kada je vruće), sumnjivi ožiljci, opekline, ogrebotine i posjekotine, najčešće na zapešćima, rukama i nogama. Isto tako, ti pojedinci mogu razviti simptome depresije, anksioznosti, a i skloniji su zloupotrebi psihoaktivnih supstanci.
Ako mislite da se netko vama blizak ozljeđuje, nježno ga/ju pitajte o tome. Ako je odgovor potvrdan, važno je ne pretjerati s reakcijom, ne ljutiti se i ne natjerati osobu da se osjeća loše zbog toga. Valja imati na umu da je samoozljeđivanje često simptom većeg problema. Kao bliska osoba ili roditelj osobi možemo pomoći prihvaćanjem i ljubavlju i poticanjem na to da potraži stručnu pomoć.
Tajana Jurinić
Image by Enrique Meseguer from Pixabay
