Poput mnogih priča i ova počinje s „bilo je to nekoč davno…”. Naime, naša sposobnost da kreiramo dobar odnos s okolinom snažan je prediktor mentalnog zdravlja u odrasloj dobi, a temelji se polažu u najranijem djetinjstvu, u primarnom odnosu, onom s roditeljima. Ono što nas psihološki „hrani“ u najmanjoj dobi su: ljubav, toplina, sigurnost. To su vitamini radosti i nisu manje važni od „prave“ hrane.
Dobri i bliski odnosi sa drugima dokazano su jedan je od najvažnijih čimbenika kvalitete i zadovoljstva životom. Ne postoji niti približno tako moćan čimbenik (ni lijekovi, ni zdrava prehrana, ni tjelovježba, niti drugo).
Uzročno-posljedična veza između primarnog odnosa (s roditeljima) i otvorenosti prema svijetu, jaka je i neprijeporna. Ako je naš primarni odnos poremećen, veća je vjerojatnost da ćemo izrasti u nesigurnu, zatvorenu ili osobu koja će imati problema s uspostavom i održavanjem odnosa u odrasloj dobi.
U našoj kulturi težimo razvoju djeteta na način da dijete odrastanjem pomalo izlazi iz primarnog odnosa, prilagođava se normama društva i kreće se prema ostvarivanju neovisnosti. U predškolskoj dobi vršnjaci preuzimanju dio tereta socijalne potpore koja je važna za naš socio-emocionalni razvoj kako bi se bolje mogli nositi sa životnim izazovima, stresom i promjenama i poduprijeti vlastiti kognitivni i socijalni razvoj. No, roditeljski utjecaj ostaje najvažniji.
Ukoliko je primarni odnos poremećen u tolikoj mjeri da dijete to ne uspije kompenzirati vršnjačkim odnosima, lišenost emocija i kontakta može prevladati i utjecati na sve aspekte života.
Premda se volimo nazivati razumnim bićima u gotovo 90% slučajeva mi smo emocionalni, samo u preostalih 10% vođeni razumom. Mi jedni na druge djelujemo uglavnom iz svog limbičkog sustava (koji obuhvaća hipotalamus, hipokampus, amigdalu, paraolfaktorno područje i dr. i upravlja nesvjesnim i autonomnim funkcijama kao što su disanje, tjelesna temperatura, glad, žeđ, spavanje i budnost, spolna aktivnost, analizira njušne i osjetne informacije, uključen je u regulaciju instinktivnog i čuvstvenog ponašanja). Za razliku od nas ljudi, životinje su vrlo osjetljive na poruke iz tog dijela mozga. Mi ljudi često prelazimo preko tih poruka (čitaj svojih emocija), negirajući ih i potiskujući, zanemarujući…
Naučiti prepoznati vlastite (onda i tuđe) emocije te znati upravljati njima vjerojatno je najvažnija vještina koju možemo razviti, presudna za svakodnevno funkcioniranje i za svaku promjenu u životu.
Nepoznavanje sebe i vlastitih emocija, njihovo neizražavanje kao i nemogućnost upravljanja njima čini nas marionetom okolnosti što može dovesti (i često dovodi) do anksioznosti, nezadovoljstva, depresije, loših odnosa, problema za fizičkim zdravljem.
Naš emocionalni život strahovito je važan i ne razvijemo li emocionalnu inteligenciju i kompetenciju, ne osvijestimo li i ne kompenziramo deficite iz djetinjstva – naše mentalno ili fizičko (možda i oba) zdravlje stavljamo pod upitnik.
Emocionalno nezadovoljavajuć odnos roditelja i djeteta zajednička je nit gotovo svih priča osoba oboljelih od teških, nezaraznih bolesti poput karcinoma, multiple skleroze, reumatoidnog artritisa, ALS-a (amiotrofične lateralne skleroze) i drugih…
Kod djece trebamo poticati emocionalnu inteligenciju i kompetenciju želimo li da odrastu u zdrave osobe. Mnogi tek u odrasloj dobi shvate koliko je važan naš emocionalni život. Mnogi do tada već iskuse posljedice tog neznanja (možda je bolje reći neosviještenosti), ali nikada nije kasno. Kad ima volje ima i načina. Ne umijemo li ili ne možemo sami uvijek možemo potražiti stručnu pomoć i podršku.
Antonija Pleša
Krugovi, Centar za edukaciju, savjetovanje i humanitarno djelovanje
Photos courtesy of Pixabay
