Prije nekoliko godina, silom prilika, došlo je do promjena u mom profesionalnom okruženju. Osjetila sam se izolirano, bespomoćno i beskorisno unatoč podršci obitelji i prijatelja te činjenici da moja egzistencija tim promjenama nije bila ugrožena u materijalnom smislu. Danas znam da to što se onda događalo oko mene ima svoje ime, mobbing. Takva te situacija prvo paralizira, zatim upadaš u vrtlog jalovih misli i svaki izlaz djeluje kao ulaz u idući labirint. Najgore od svega što u takvim trenucima padne na pamet jest pomisao da to i zaslužuješ te da je u pitanju neka vrsta udesa koji treba podnijeti pognute glave pred zatvorenim vratima…
I onda, nekom slučajnošću ili proviđenjem (ili oboje), do mene je stigao oglas u kojemu se traži baš osoba mog profila za volontiranje u igri s jednim autističnim dječakom. Ta igra bila je strukturirana prema jednoj metodi koja se provodi kod kuće i daje ohrabrujuće rezultate bez obzira što nikada nije prošla klinička ispitivanja. Ukratko, sve se svodi na strpljenje, kreativnost i beskonačan broj pokušaja da se vrata čudesnog svijeta autističnog djeteta povremeno odškrinu.
Nisam dugo razmišljala prije nego što sam se javila na oglas. Dječak je tada imao 4 godine, baš kao i moj najmlađi sin. Nije govorio, nije gledao u oči, imao je povremene tantrume, ali ono u što sam se zaljubila bili su trenuci bliskosti i naklonosti koje mi je dječak pokazivao na neki svoj, drugačiji način. Dolazila bih jednom, ponekad dva puta tjedno i tijekom dvije godine koliko sam, uz ostale volontere, provodila vrijeme u igri s njime, stvari su se pokrenule. Dječak je počeo sricati riječi, njegovi crteži postajali su sve smisleniji, dopuštao je, čak dijelio zagrljaje i sve duže gledao sa zanimanjem.
Mene je sve to preplavljivalo osjećajem smisla i ponosa, ponovno sam osjetila snagu da svojim djelovanjem mogu utjecati na makar djelić nečije zbilje i to mi je svaki tjedan popravljalo raspoloženje. Naizgled, bez većeg napora. Ali kada iz današnje perspektive pogledam unatrag, vidim skriveni mehanizam i povezanost dva bića koja su zapela u nekom vlastitom labirintu.
Ono što je uslijedilo promijenilo je i moju konkretniju stvarnost. Iz nekog, meni naizgled nedokučivog razloga stvorili su se uvjeti da promijenim radno mjesto koje se pokazalo kreativnije, a novi kolege prijateljima.
Tada sam osvijestila princip koji sam nazvala „Jedan na jedan“ . Vrlo je jednostavan. Ponekad, ako ne možeš pomoći sebi, pomozi drugome. Ne svima, dovoljan je jedan. Uloži najvrijednije što imaš – vrijeme. To je najjača valuta, ona kojom se mjeri život. Premda svi znamo koliko je današnji život užurban, nitko me neće uvjeriti da zdrav čovjek ne može odvojiti sat, dva tjedno. Na štetu društvenih mreža i aktivizma stiskanjem lajkova ili slanja tužnih emotikona na objave kojekakvih nepravdi. Na štetu dvije epizode neke serije. Na štetu dvije do tri kave. Sva ta „šteta“ koju počinite, nečija je dobrobit ili radost. I mala tajna koja te ispunjava ponosom i povjerenjem u neku višu svrhu, ukratko snagom koja je potrebna za promjene i vlastitog života.
Ovaj tekst ne potpisujem jer smatram da sve te stvari treba činiti u tišini i duboko vjerujem da bi ovaj svijet bio puno bolji kada bi što više ljudi primjenjivalo princip „Jedan na jedan“. Samo jedan. Onda će doći drugi, treći i tako dalje, svaki u svoje vrijeme. I bit će malo bolje. Ali svi znamo da se sve promjene u životu, a tako i društvu, događaju – malo po malo.
Photos courtesy of Pixabay
