Posjetila me danas gospođa Ljutnja. Nije pokucala na vrata, niti me lijepo pitala smije li ući. Nisam očekivala nikakve goste pa me uhvatila nespremnom. Mislila sam da će se zadržati samo na par minuta, no po načinu na koji se raskomotila i uvalila u naslonjač ubrzo sam uvidjela da sam krivo protumačila njene namjere.
Gospođa Ljutnja i ja znamo se odmalena. Kao dijete često bi me posjetila kad se netko ne bi htio igrati sa mnom, kad bih dobila lošu ocjenu ili kad bi mi mama nešto zabranila. Tada bi Ljutnja otišla brže nego što bi došla, uzrokujući samo kratkotrajan nemir i negodovanje – nešto drugo bi me okupiralo te bi i ja ubrzo zaboravila da sam taj dan imala goste.
Kako sam odrastala, tako su se mijenjale i situacije i učestalost mojih susreta s gospođom Ljutnjom. Ponekad su to bili trenuci od nekoliko minuta, a nekad bi u društvu provele i po par sati. Nekad smo se toliko uplele u razgovor da se nastanila kod mene i po par dana. Okolnosti naših susreta bile su svakakvih vrsta: od bezazlenih poput kašnjenja vlaka, do onih kompleksnije naravi poput zamjeranja roditeljima, razočaranja kad moj trud ne bi urodio očekivanim plodom, okrivljavanja same sebe za nešto što sam rekla ili napravila (a mogla sam i trebala sam puno bolje od toga). Trenuci u kojima sam bila napuštena, a nisam znala zašto. Sve što „nije bilo fer“ je, kao nekim tajnim signalom, prizvalo gospođu Ljutnju.
Ljutnja i ja smo često zajedno raščlanjivale i analizirale uzrok mog nemira i muke. Ponekad bismo zajedno došle do rješenja mog problema. Tad bi mi gospođa dala vjetar u leđa i motivaciju da promijenim neke stvari koje mi se nisu sviđale. Ostavila bi me samo malo užarene glave. No često mi je kava koju sam ispijala s mojom prijateljicom Ljutnjom bila pregorka, a naše druženje ostavljalo bi me umornom, iscrpljenom i nervoznom. Osjećala bih vrućinu i nalet stresa u cijelom tijelu, te čudan razarajući osjećaj iznad trbuha. Loše bih spavala i budila se loše volje. Znala sam provoditi dane u svađama u svojoj glavi – kao da mi se neki hrčak nastanio u mozak i vozio svoj kotač cijelo vrijeme. Vjerujem da je Ljutnja imala najbolje namjere da mi pomogne, no često sam slijedeći njene savjete povrijedila osobe koje volim zbog impulzivnosti ili izazvala još veće sukobe. Često sam išla glavom kroz zid kako bih istjerala svoju pravdu, no to mi nije donijelo zadovoljstvo koje sam očekivala. I to je dovelo do još većih frustracija, i do sve češćih i dužih druženja spomenute gospođe i mene…
Negdje sam pročitala da je ljutiti se dugo na nekoga jednako činu ispijanja otrova i očekivanja da ta druga osoba od toga umre. Naježila sam se od istinitosti tog navoda. Odlučila sam pomno istražiti narav odnosa mene i Ljutnje. Bio je to kompliciran, love & hate odnos. Shvatila sam da sam gospođu dugo smatrala negativnom i lošom, pa nisam pričala drugima o našim čestim susretima, jer sam je se sramila. Jer sam mislila da nije u redu imati takve posjete. Ponekad kad bih se družila s gospođom Ljutnjom, kao da bi namjerno skratila naš susret pod izlikom da nemam vremena, da se nekamo žurim, ili da moj problem uopće nije strašan. No, kako to biva, kada bi mi se skupilo sve stavljeno pod tepih, Ljutnja bi došla u goste i na par dana, i bila bi još razornije moći. Razljutila bih se sto puta na svog suborca u muci, jer bi došla tako nepozvano i pametovala mi, a ja sam se nakon toga osjećala ispijeno i loše. Bilo je perioda kad bih se zaključala u kuću i nisam je htjela pustiti unutra. Perioda i kad sam se derala da me pusti na miru. No tad bi bila još dosadnija i glasnija. A opet je bilo trenutaka kad sam je i sama prizivala i kad mi je nedostajala, jer ipak sam se navikla na njene posjete.
Jedno sam je vrijeme samo promatrala, gledala kakav utjecaj ima njen posjet na moju psihu i moje tijelo. Shvatila sam da Ljutnja nije bila samo gost, već dio mene, moje podsvijesti. Iz koje bi kucala, no ja bih je primijetila tek kad bi bila ispred mene. Bila je nusprodukt, ne samo vanjskih faktora, već i mojih unutarnjih nerazriješenih konflikata i mojih očekivanja. Kao takva često je dolazila da me upozori da nešto nije u redu, no znala je u tome pogriješiti. Nije znala bolje, jer tako je naučila. Učila je u meni i kroz mene. U zrelijoj dobi bila je tu i da mi bude učitelj, da mi pokaže da neću rješavanjem problema uvijek na isti, impulzivan način dobiti toliko očekivan ishod. Da neostvarena očekivanja nisu ovdje da me frustriraju, već da me nauče nešto novo. A nekad je bila tu da me iscrpi, kako bih napokon uvidjela da si nekim svojim ponašanjem i uvjerenjima štetim.
Što sam je više promatrala i što sam bila blaža prema njoj i sebi, uvidjela sam da je gospođa Ljutnja često bila maskirana gospođa Tuga. Vjerojatno mi je bilo lakše primiti gosta koji traži pravdu i gura prema naprijed, nego gosta koja donosi suze i kamen na srcu – stoga je Tuga morala dolazila pod krinkom prijateljice koja mi je poznata. Počela sam češće puštati Tugu u svoj dom i primati „poklone“ koje bi donosila. Te darovane suze odnijele su puno toga što je dugo čučalo zaključano unutar mene. Kad sam malo više pogledala oko sebe, shvatila sam očito – Ljutnja i Tuga nisu samo moji gosti. Imale su popriličnu gužvu u rasporedu i radile 24 sata na dan. Tada sam se zapitala što muči ljude koji su u moj život prizvali Ljutnju, ako i oni piju kavu s njom. Sa stavljanjem u tuđe cipele počela sam biti blaža prema drugima i Ljutnja mi je sve manje dolazila. Počela sam biti blaža i prema Ljutnji jer sam shvatila da ona svrati samo da me upozori, no da sam ja ta koja upravlja načinom i vremenom koje provodimo zajedno. Više sam se trudila se da naše kave budu kratke i slatke. Da budu pokretač promjena na bolje. Umjesto da radimo scenarije u mojoj glavi, pozvala bih gospođu Ljutnju da napravimo zajedno nešto kreativno, da odemo prošetati ili da pogledamo neku seriju. No, to ne znači da me je prestala posjećivati. I evo je upravo danas, kad sam imala druge planove!
Današnja kava s gospođom Ljutnjom krenula je u nekom starom, poznatom tonu. Umjesto šećera stavile smo u šalicu kap frustracije, „ovo nije fer“ kap i kap „trebala sam“. Ljutnja je krenula sa začaranim krugom analize problema, i raskomotila se kao što se već sto puta prije toga. Lako se vratiti na staro, u neke dobro ugažene puteve. No uskoro sam osjetila onaj dobro poznati osjećaj ispijanja gorke tekućine. Tad sam nam izlila kavu i umjesto toga nam natočila čaj s par kapi strpljenja, kapi blagosti i kapi oprosta. Nakon nekog vremena gospođa Ljutnja je otišla, a da to nisam niti primijetila. Nisam čula da je zatvorila vrata. Vjerojatno sam se previše zapričala sa svojim novim gostima, gospodinom Mirom i gospođom Srećom.
Marina Olovec
Photo courtesy of Pixabay
