Koliko puta ste primijetili kako biste žarko željeli da razgovor ide u pozitivnome smjeru, ali vam to nikako ne uspijeva?
Dijelim s vama to iskustvo.
No, je li zaista realno očekivati da razgovor ide onako kako bismo mi to željeli?
Je, u slučaju interakcije sa samima sobom. Tada to možemo kontrolirati.
Ne, nije sasvim realno – kada je to interakcija s drugom osobom. Već iz iskustva donekle možete predvidjeti kako će izgledati vaš razgovor s određenom osobom, što čini očekivanja realnijima. No, unatoč tome, (trenutno) ponašanje druge osobe ovisi samo njoj, što naša očekivanja čini nerealnima.
Odgovor dakle leži u tome da imamo kontrolu samo nad onim što mi mislimo i govorimo, što je istovremeno povezano i s našim osjećajima. Ali, nemamo kontrolu nad onim što druga osoba misli, govori i osjeća!
Ako je to tako – što mi uopće možemo učiniti kako bismo razgovoru dali pozitivnu “notu”?
Saslušati, pokazati razumijevanje i pružiti podršku. Bilo bi dobro da nam ovo bude prvi korak.
Naglašavam – važno je aktivno slušati! I pritom pronalaziti pozitivnu “notu”, dodati ju i prikazati drugome kako mi razmišljamo. Ako će druga osoba percipirati to smislenim – možda počne i sama tako razmišljati pa će se i osjećati bolje.
No, postoji mogućnost da drugi nisu „spremni“ promijeniti pogled na situaciju i na sebe…
Ne moramo uvijek i obavezno mijenjati razgovor u pozitivnome smjeru. Ponekad je ljudima dovoljna samo prisutnost druge osobe, slušanje, osjećaj razumijevanja i slično kako bi se osjećali bolje. Pozitivan smjer će sami izabrati kada to istinski požele.
Sve emocije su važne i potrebno ih je osjetiti, a ne potiskivati, gurati ih od sebe.
Isprobajte 🙂
Napisala: Lucija Hajduković
Preuzeto s portala Krugovi, Centar za edukaciju, savjetovanje i humanitarno djelovanje
