Savjetovalište BEA – za poremećaje hranjenja

Savjetovalište Centra za poremećaje hranjenja BEA radi prema dogovoru. Savjetovalište pruža nekoliko usluga:

• besplatni ulazni razgovor- za nove korisnice Centra BEA i njihove bližnje (uz prethodnu najavu)
• pisanu preporuku za dalji individualni i/ili grupni rad, psihijatrijsko praćenje i/ili pedijatrijsko praćenje
• seanse psihološke podrške – uz plaćanje (vidi dolje)
• besplatnu psihološku podršku za osobe slabijeg imovinskog stanja- volonteri-psihoterapeuti na završnim godinama edukacije

Često nam se javljaju i osobe koje još nisu sigurne imaju li anoreksiju, bulimiju ili kompulzivno prejedanje. I oni s početnim simptomima trebaju podršku, budući da je važno intervenirati što ranije, dok se poremećaj nije razvio do pune dijagnostičke slike. Također, često nam se obrate i oboljeli koji iz nekog razloga još nisu bili kod liječnika ili psihoterapeuta i oboljele osobe iz čitave Hrvatske: u Savjetovalištu mogu dobiti informaciju koji su oblici zdravstvene i psihoterapijske pomoći dostupni u njihovoj sredini i kako koristiti tu pomoć.

U dogovoru sa stručnim suradnicima Centra BEA moguće je dogovoriti i trajno pružanje psiho-socijalne podrške u obliku savjetovanja za oboljele i članove obitelji. Imate li problema u odnosu prema hrani i svome tijelu, pozivamo vas da se javite na mob: 098 900 59 73 ili na [email protected]

Nova usluga u Centru BEA!

Savjetovanje na području različitih teškoća u odnosu na hranu i tijelo uz plaćanje.

Mr.sc.Jelena Balabanić Mavrović, voditeljica Centra BEA pruža savjetovanje osobama s poteškoćama iz područja poremećenog hranjenja, manjka samopouzdanja i loše slike o sebi.

Mr.sc.Jelena Balabanić Mavrović sociolog je sa završenim petogodišnjim studije Realitetne psihoterapije, te je članica Europske asocijacije psihoterapeuta. Autorica je programa prevencije poremećaja hranjenja „Tko je to u ogledalu?“ te predavačica na nizu psiho-edukacija o prevenciji i liječenju poremećaja hranjenja.

Savjetovanje možete dogovoriti putem [email protected] ili 098 900 59 73. Jedna seansa u trajanju od 60 minuta plaća se 300 kn.

Seanse su moguće uživo ili putem video-poziva.  

Citiramo Jelenu:

Priznati svoju krhkost i ranjivost velik je korak na putu samorazvoja. Većina ljudi voli imati maske snage i sposobnosti, volimo uspijevati, moći i pobjeđivati. Odnos prema tijelu ponekad je lakmus papir koji pokazuje koliko smo blizu sami sebi, a koliko se skrivamo iza čelične samokontrole i bolnih ponašanja. Ta samoranjavajuća ponašanja mogu uključivati izgladnjivanje, prejedanje, opsesivno vježbanje i dr. Često se javljaju i negativne automatske misli, misli koje posramljuju i čine nas ovisnima o vanjskom priznanju, o ocjeni, pohvali. Biti najbolji, biti bolji od drugih, zaslužiti ljubav – neki su od imperativa koje nameće Veliki Kritičar koji živi u našim glavama.

Razgovor o skrivenim dijelovima naših privatnih svjetova može donijeti olakšanje i bolje razumijevanje sebe, te nas potaknuti da se zauzmemo za sebe i izgradimo kvalitetniji život.

Anoreksija, bulimija i kompulzivno prejedanje – općenito

Kako je hrana neophodna za život, poremećaj hranjenja teško je dijagnosticirati. Anoreksija, bulimija i kompulzivno prejedanje dobili su pažnju javnosti u proteklih nekoliko desetljeća, čime su prestali biti „tajna bolest“ žena . Poremećaji hranjenja udruženi su s narušenim samopouzdanjem, gubitkom osjećaja samokontrole, te sklonosti depresiji, promjenama raspoloženja i nesposobnosti podnošenja frustracije. Poremećen odnos prema hrani zahvaća pretežito žensku populaciju . Čak 20 % mladih žena u Velikoj Britaniji u dobi od 16 do 25 godina ima poremećen odnos prema hrani što se penje do 65% žena u dobi između 25 i 45 godina (stručnjaci smatraju da je statistika u Hrvatskoj podjednaka europskoj). Poremećaji hranjenja javljaju se u djetinjstvu ili adolescenciji – u Hrvatskoj 50% djevojka provodi dijetu, te oko 0,5 % djevojaka pati od anoreksije, dok 1-3 % djevojaka pati od bulimije. Šokira podatak da se dobna granica zaokupljenosti vlastitim izgledom spušta sve niže: u hrvatskim osnovnim školama 8% djevojčica starih jedanaest godina bilo je „ na dijeti“ . Najugroženiju populaciju predstavljaju djevojke velikih gradova u dobi od 14 do 17 godina.

Psihološki, u osoba koje pate od poremećenog odnosa prema hrani značajno je narušeno samopouzdanje. Bolest se shvaća kao pokušaj da se izbjegnu nagle i, za neke mlade osobe, prijeteće tjelesne promjene. Istovremeno, bijeg u poremećaj hranjenja može se razumjeti i kao namjera da se negiraju preteški socijalni zahtjevi povezani s adolescencijom. Djevojke osjećaju da nisu dorasle zadacima koje im postavlja socijalna uloga u adolescenciji, psihoseksualni razvoj i zadaci koje im donosi odrastanje . Ključna je bojazan da će biti isuviše debele pa se tijelo doživljava kao rastući i prijeteći objekt koji se odbijanjem hrane treba zadržati pod kontrolom. U drugom slučaju, djevojke pokušavaju prejedanjem suzbiti, za njih isuviše snažne, osjećaje nesigurnosti, uznemirenosti i žalosti. Takve su djevojke sklone i samoozljeđivanju jer je fizička bol koju osjećaju bilo kod prejedanja ili samopovređivanja lakša od duševne boli.

Socijalni faktor u nastanku poremećaja hranjenja povezan je s kulturnim konceptom ljepote pri čemu je vitka linija često jedini ili barem nužan kriterij ljepote. U nametanju kulturnih stereotipa važnu ulogu igraju mediji koji djevojkama sugeriraju kako će s mršavim tijelom doći sve: i uspješna karijera, i ljubav, i poštovanje okoline, i unutarnja sreća. Današnje su djevojke bombardirane s porukama o mršavljenju, režimima prehrane, plastičnoj kirurgiji i vježbanju, što implicira stav da je žensko tijelo objekt, stvar, na kojoj treba raditi i usavršiti ga. Stvarna ženska tijela postala su gotovo nevidljiva u masovnim medijima, a već djevojčice interioriziraju kulturne stereotipe i sebe prosuđuju kroz standarde kozmetičke i modne industrije.

Simptomi anoreksije:

• gubitak tjelesne težine ispod 85% očekivane kilaže (indeks tjelesne mase jednak ili manji od 17.5);
• jaki strah od debljanja unatoč gubljenju kilograma;
• poremećen doživljaj vlastitog tijela – osoba se vidi debljom nego što zaista jest;
• potpuno izjednačavanje tjelesne težine i vlastite vrijednosti – ako sam mršava- vrijedim, ako sam debela- ne vrijedim;
• poricanje zdravstvenih posljedica i opasnosti vezanih uz pretjeranu mršavost;
• izostanak mjesečnice.

Simptomi bulimije:

• česti napadi prejedanja i uključuju konzumiranje velike količine hrane u kratkom vremenskom razdoblju. Pri napadu prejedanja osoba gubi kontrolu nad uzimanjem hrane i osjeća kako se ne može zaustaviti u tome što jede i koliko pojede;
• postoje štetna ponašanja kojima se sprečava debljanje: samoizazvano povraćanje, upotreba laksativa, diuretika, klizmi, gladovanja ili pretjerano vježbanje;
• napadi prejedanja praćeni raznim oblicima „čišćenja“ javljaju se najmanje dva puta tjedno kroz tri mjeseca;
• osoba sebe procjenjuje kroz tjelesnu težinu i oblik tijela (vrijedim samo ako sam mršava);
• poremećaj se ne javlja isključivo za vrijeme epizoda anoreksije nervoze.

Simptomi kompulzivnog prejedanja:

• postoje epizode prejedanja;
• prejedanje je vezano uz tri ili više dolje navedenih fenomena:
• osoba jede brže nego normalno;
• osoba jede sve dok se ne javi osjećaj neugodne prepunjenosti;
• osoba jede velike količine hrane iako zapravo nema osjećaja fizičke gladi;
• osoba jede na osami zbog stida;
• osoba ima osjećaj gađenja prema sebi, te depresije i krivnje zbog jela;
• postoji patnja povezana s prejedanjem;
• prejedanje se javlja dva dana u tjednu u periodu od šest mjeseci;
• prejedanje nije povezano s redovitim „čišćenjima“ (povraćanje, laksativi i sl).

Tekst preuzet s portala Bea – Centar za poremećaje hranjenja

Photo courtesy of Pixabay