Najviše je strepila od telefonskog poziva. Kad bi zazvonio telefon, prvo bi je prošli trnci i jeza jer je svaki poziv iz škole podsjećao na to koliko je „loša“ majka. Mira je majka 34-godšnjeg Antuna, a ovo je njena priča o odgajanju djeteta zlostavljača.
Neprospavane, brižne noći vidljive su na njenom, poprilično prerano, naboranom licu. Tu i tamo nadziru se bore smijalice, za koje se pravi da ne postoje, kao što nema ni osmijeha. Zašto bi se i smijala, kad je krivnja navodi na vječno pitanje:“U čemu sam pogriješila prilikom odgoja vlastitog djeteta?“.
Tijekom Antunovog osnovnoškolskog i srednjoškolskog obrazovanja, nije bilo dana, a da njegova majka nije primila poziv iz škole s opaskama ravnatelja o ponašanju njenog sina prema vršnjacima u školi.
Antun je bilo zlostavljač. Jedan od onih dječaka kojeg smo svi izbjegavali na školskom hodniku jer bi nas iz čista mira pljunuo, udario po glavi ili nas počastio salvom uvreda poput: “Pe*eru“, jer smo taj dan odjenuli ružičastu majicu ili slušamo novi hit Britney Spears na CD playeru. Nitko od zlostavljača u to vrijeme nije bio svjestan da će 2007. godine u Kanadi upravo ružičaste majice postati simbolom prevencije vršnjačkog nasilja.
Istraživanja kažu da ako je vaše dijete zlostavljač, postoji mogućnost da se bori s nekakvim oblikom anksioznosti ili depresije i ima poteškoće u kontroliranju emocija i ponašanja. Postoji niz razloga zašto djeca poput Antuna izražavaju nasilničko ponašanje. Mogući su razlozi:
- dijete traži pažnju od profesora, vršnjaka ili roditelja.
- dijete je po prirodi više asertivno i impulzivno,
- dijete želi pripadati određenoj skupini u društvu koja maltretira svoje vršnjake,
- dijete je zlostavljano kod kuće, pa nastoji svoju moć iskazati agresivnim ponašanjem prema drugoj djeci.
Ako ste prepoznali karakteristike zlostavljača kod vlastitog djeteta najbitnija prevencija je komunikacija. Prvenstveno između roditelja i djeteta, a nakon toga i razgovor sa školskim pedagogom i psihologom. Djetetu je bitno osigurati pozitivno okruženje i ukazati mu gdje griješi. Odlična taktika je propitivanje djeteta kako se osjeća na dnevnoj bazi. Kazne nisu rješenje, pogotovo ako su dugoročne poput oduzimanja mobitela i gašenja interneta na duže vrijeme jer, prema doktoru Carotheru, kod djeteta to može izazvati kontraefekt.
Jamie Howard, doktor na „Child mind“ institutu kaže da: „Ponašanje djeteta nije refleksija njegove osobnosti(…) Djeca koja zlostavljaju drugu djecu jednog dana mogu izrasti u dobre osobe.“
Nažalost, Antun iz ove priče je nastavio svoje putovanje „krivim putem“. Kako se ne bi pitali: „Jesam li zakazao kao roditelj?, ili „Jesam li učinio sve što sam mogao?“, razgovarajte sa svojom djecom o njihovom ponašanju, nemojte ih osuđivati, okružite ih veseljem i pozitivom, u krajnjem slučaju potražite stručnu pomoć.
Svakog 26. veljače odjenite ružičaste majice jer možda baš one jednog „Antuna“ u svijetu potaknu na promjenu i njegovog roditelja da s ponosom nosi bore smijalice.
Novinar: Tomislav Parlov
Photos courtesy of Pixabay
Pridruži se raspravi