Ana je naglo osjetila kako gubi dah uz stezanje u prsima. Srce joj je lupalo sto na sat. Hladan znoj oblio je njeno čelo. Sva se tresla. Prva misao koja joj je prošla kroz glavu bila je: „Umirem“. Misli su joj bile zbrkane i konfuzne, nije imala nikakvu kontrolu, niti nad njima, niti nad svojim tijelom. Strah joj se širio niz kičmu poput nekog hladnog gmaza. Prva, instinktivna, reakcija bila je spašavanje vlastitog života i odlazak na hitnu.
Pregled i krvni nalazi ukazali su na savršeno fizičko zdravlje jedne mlade osobe – no isto nije bilo potvrđeno za psihičko. Ana je otpuštena iz bolnice s dijagnozom paničnog poremećaja, nakon što joj je poprilično hladan liječnik, nervozan zbog buđenja iz noćne smjene, dao anksiolitik i rekao da se javi psihijatru. Psihijatar je pak ustvrdio da se radi o poremećaju kod kojih će se novi napadaji samo ponavljati i da će biti sve gore i gore, te da je rješenje uzimanje antidepresiva koji će „stvari staviti pod kontrolu“.
Nadolazeći dani bili su kao film strave i užasa za Anu. Osjećala je velike navale straha koji bi je paralizirali – satima bi samo ležala na podu i plakala, od emocionalne boli i od uvjerenosti da je njen život upropašten. Opsjedale su je misli poput: „Kako ću ići na posao? Hoće li ostali gledati na mene kao na nenormalnu osobu? Što ako mi se napadaj dogodi u tramvaju ili dućanu? Kako ću to reći svojim prijateljima, hoće li ostati uz mene ili će me odbaciti? Zar ću poludjeti?“ Osjećala se samo, izgubljeno, ireverzibilno oštećeno. Nije izlazila iz stana. Strašne misli okidale su nove napadaje. Počela se bojati – straha. No time se zaključala u začarani kruh panike, u kojoj strah od napadaja, uzrokuje novi. I bude sve gore i gore…
Ani je najteže bilo prihvatiti činjenicu da uistinu ima problem mentalne naravi. Otišla je na još gomilu pregleda kako bi pronašla fizički uzrok svojih muka. Ipak je bolest tijela nešto opipljivo, prihvatljivo, opće poznato. S time bi mogla živjeti, i ne biti sama, izolirana i odbačena od drugih kao nenormalna. No svaki je nalaz pokazao istu stvar – da je zdrava. Fizički zdrava. Tada je krenulo suočavanje s golom istinom i mrskom realnosti. Suočavanje s boli i strahom od nepoznatog, s priznavanjem samoj sebi da treba pomoć i da ovo ne može sama.
Ana se povjerila svojim najbližima i njene najcrnje slutnje nisu se obistinile – baš suprotno, zauzvrat je dobila puno podrške, ohrabrenja, razumijevanja i ljubavi. Surfajući internetom, otkrila je da se s istim problemom suočava hrpa drugih ljudi i da nije sama. Da jedino rješenje nisu antidepresivi i zatvaranje od svijeta. Otkrila je da ovo ne mora biti trajno, niti zauvijek.
S velikom željom da bude bolje, krenula je na kognitivno-bihevioralnu terapiju. Pomoću terapije osvijestila je kako već godinama živi u stresu. Perfekcionist je bila od malena, sa snažnim osjećajem odgovornosti za druge i teškim bremenom krivnje koju je nosila na ramenima. Osvijestila je kako sama sebi nikada nije na prvom mjestu. Da ju previše opterećuje mišljenje drugih. Da ne zna postavljati granice i govoriti ne. Kao da je kuhala unutar sebe, dok tijelo i duša to više nisu mogli trpjeti i poslali su panične napadaje kao poziv u pomoć. Na terapiji je naučila što je anksioznost i što su panični napadaji, i kako do njih dolazi. Naučila je da je anksioznost prirodni obrambeni mehanizam, te da se od panike ne umire. Naučila je da je jedan od načina da pobijedi strah, svjesni ulazak u što više mogućih situacija kojih se boji – upravo kako bi na svojoj koži vidjela da joj se neće dogoditi ništa strašno.
Suočavanjem sa svojim strahovima, pobijedila je strah. Radila je na osvještavanju svojih emocija, njihovom prihvaćanju, postavljanju svojih granica. Učila je kako se opuštati i bolje se nositi sa stresom. Počela je prihvaćati sebe ovakvu kakva jest, sa svim manama i vrlinama. Bio je to dugačak i trnovit proces, s puno uspona i padova, ushita i razočaranja, ljutnje na druge i na sebe, ali i opraštanja. Put u kojem je izgubila i vratila vjeru u sebe više puta. Bio je to put koji ju je digao na noge.
Ana i danas, tu i tamo, za vrijeme težih, stresnih perioda zna doživjeti stezanje u prsima i osjećaj gubitka kontrole. Sluti da joj panika opet dahće za vratom. No, danas zna da je to prolazno. Duboko diše i čeka da prođe. Jer zna da će proći. Doživi to kao poruku svog tijela da mora usporiti. Nešto što joj se ranije činilo kao prokletstvo, danas je nešto na čemu je zahvalna. Jer ju je upravo taj gubitak kontrole ponukao da poradi na sebi i preuzme kormilo svog života u vlastite ruke.
Marina Olovec
Photo courtesy of Pixabay
Pridruži se raspravi