„Ljudi često idu na terapiju zbog onih koji bi trebali ići na terapiju“.
Moj je život primjer koji potvrđuje ovaj citat, također i primjeri osoba iz okruženja i svih onih koji rade na sebi. Svijet bi bio ljepše mjesto za život kada bismo svi poradili na sebi umjesto da upiremo prstom u druge.
Jednom sam obzirno pokušala pitati osobu koja je, po meni, bila
vrlo toksična za svoje bližnje i sebe samu, što misli o terapiji, bi li probala
ići? Dobila sam sljedeći odgovor:
„Meni to ne treba. Pročitala sam hrpu literature iz psihologije i
psihoterapije, što će meni netko soliti pamet?“
Nakon višegodišnjeg rada na sebi (i kroz psihoterapiju) sličan razgovor vodila sam s drugom, meni jako bliskom osobom. Reakcija je bila slična.
„Nisi normalan/na! „Idi se liječiti!“
Koliko je puta svaki od nas je čuo ili izgovorio takve rečenice?
Društvo se mijenja i danas je možda malo lakše, ali i dalje postoji taj neki strah zbog stigme koji nas sprječava da otvoreno kažemo da idemo (ili smo išli) na psihoterapiju kao na bilo koju drugu terapiju ili liječenje. Lakše je to priznati nekome u povjerljivom razgovoru, nego spomenuti, onako, usput, na kavi.
Osobe koje su imale problema sa psihom nerijetko su ostavljane same sebi, isključene iz društva, skrivane čak i od članova obitelji. U starijoj povijesti s mentalno oboljelima postupalo se nehumano, isključivalo ih se, mučilo i zatvaralo. kao da su izbrisani i više ne postoje. S vremenom se situacija mijenjala na bolje no, još uvijek opstaju mnoge predrasude i strahovi vezani uz ovo područje našeg življenja.
Kako to često biva, najviše se bojimo nepoznatog.
Zato nam se valja informirati, osvještavati, učiti o tome.
Što ako se to dogodi nama ili našim bližnjima? Ocu, majci, sestri, bratu?
Tada nećemo moći okrenuti glavu. Morat ćemo potražiti pomoć i sresti se sa svojim strahovima.
Zašto čekati da se to dogodi?
Autorica teksta: volonterka Magdalena Helena
Image by Mohamed Hassan from Pixabay
