Pod napadom panike podrazumijevamo iznenadnu i neočekivanu pojavu skupa simptoma (barem četiri) koji mogu uključivati: lupanja srca, bol u grudima, otežano disanje, osjećaj gušenja, mučninu, vrtoglavicu, znojenje, drhtanje, trnce u rukama i nogama, snažnu nelagodu, osjećaj straha, nestvarnosti, odvojenosti od okoline, odvojenosti od svog tijela, nestvarnosti, osjećaj preplavljenosti, gubitka kontrole, nesanicu, strah od gubitka kontrole, ludila, smrti i dr.
Doživljavanje paničnog straha jedno od najneugodnijih doživljaja koje čovjek može iskusiti i stoga se teško podnosi duže vrijeme. Premda sami po sebi nisu opasni, zbog neugode i posljedica mogu značajno narušiti kvalitetu života. Većina ljudi oporavi u relativno kratkom vremenskom razdoblju, s ili bez stručne pomoći. Manji broj ljudi razvije panični poremećaj.
Napadi panike spontani su i neočekivani, a o paničnom poremećaju govorimo kada osoba predosjećajući i brinući zbog mogućeg sljedećeg napada razvija izbjegavajuća ponašanja zbog kojih joj je značajno narušeno svakodnevno funkcioniranje i kvaiteta življenja.
Klinička slika paničnog poremećaja može varirati, od blagih, srednje teških do teških stanja, ovisno o učestalosti i intenzitetu paničnih napada. Neke osobe s paničnim poremećajem tijekom paničnih ataka traže hitnu medicinsku pomoć zbog intenzivnog doživljaja životne ugroženosti. Panični poremećaj pojavljuje se najčešće u dobi od 20 do 40 godina, češće se javlja kod žena, osobito kada je kod osobe prisutna i agorafobija (skup strahova u svezi s javnim mjestima, otvorenim prostorom i mnoštvom ljudi). Osoba počinje izbjegavati situacije u kojima se osjećala ugroženo i koje povezuje s napadima panike. Nerijetko to znači izbjegavanje izlaženja iz kuće, izbjegavanje korištenja javnog prijevoza, strah od gužve i sl. ponašanja kojima osoba sve više ograničava svoje kretanje, te se tada radi o razvoju paničnog poremećaja s agorafobijom. Neliječeni panični poremećaj koji dulje traje može dovesti do razvoja depresije.
Sam napad panike obično traje desetak minuta, a kad se dogodi osoba ima osjećaj da joj se događa nešto strašno unatoč odsutnosti fizičke ili bilo kakve druge realne prijetnje ili opasnosti. Biološki mehanizmi koji se tada mobiliziraju isti su kao i kada se radi o stvarnoj fizičkoj opasnosti ili ugrozi. Važno je znati da spomenute biološke simptome pokreće naša psiha. Panični napad alarm je koji nam, vrlo silovito, javlja da bismo trebali obrati pozornost na naše unutarnje psihološke procese i na ponašanja koja nas dovode do toga da se tako osjećamo. Vrlo često riječ je o nagomilavanju stresa, prelijevanju našeg spremnika za nošenje s njime, nikad zadovoljnom „unutarnjem kritičaru“ koji nas tjera prema više, bolje, jače, nedovoljnom kontaktu sa samima sobom.
Panični napadi mogu biti situacijski, vezani uz specifičnu situaciju koja u osobi izaziva tjeskobu. To mogu biti i spontani panični napadi, koji se događaju u naizgled nespecifičnim i benignim situacijama, npr. za vrijeme odmaranja, po buđenju, s prijateljima na kavi ili tijekom nekih drugih uobičajenih aktivnosti. Pogađaju više od trećine odraslih. Obzirom na aktualnu situaciju, broj je zasigurno i veći.
Napade panike uspješno se liječi uz stručnu pomoć psihoterapeuta, individualnim ili radom u grupi, uz pomoć lijekova (farmakoterapijom) ili u kombinaciji – psihoterapije s farmakoterapijom. U farmakoterapiji se obično koristi kombinacija anksiolitika i antidepresiva, a doza se prilagođava težini kliničke slike. Nakon ublažavanja intenziteta paničnih napada, doza anksiolitika postupno se smanjuje, kako bi se spriječio razvoj ovisnosti, dok se još neko vrijeme nastavlja terapija antidepresivom. Liječenje je važno provoditi dovoljno dugo jer se preranim isključivanjem lijekova riskira recidiv – ponovno javljanje napada i pogoršavanje.
Cilj je psihoterapije pomoći osobi shvatiti što se događa pri napadu panike, izbjeći pogrešno interpretiranje tjelesnih simptoma pri paničnom napadu i potičući promjenu razmišljanja dovesti do promjene ponašanja posebno onih koja su dovela do pojave napada.
Izrazito su korisne vježbe relaksacije i vježbe pravilnog, usmjerenog disanja, kao i redovita fizička aktivnost (tjelovježba, šetnja, vožnja biciklom), posebno u prirodnom okruženju.
Također se savjetuje izbjegavanje crne kave i pušenja.
Preporuka je obaviti osnovne laboratorijske pretrage i dijagnostičke postupke koji se odnose na provjeru funkcije štitnjače i rada srca (hormoni štitnjače i EKG), iako je povezanost paničnog poremećaja s nekom tjelesnom bolesti vrlo je rijetka.
Panični poremećaj nerijetko je kronično stanje koje zahtijeva dugotrajnije liječenje u trajanju od pola godine do godinu dana. Tijek i ishod poremećaja i liječenja individualan je, različit od osobe do osobe. Statistike upućuju na to da 30-40% osoba nakon nekog vremena gubi simptome, oko 50% ima simptome slabijeg intenziteta, kod 10-20% pacijenata simptomi ostaju i nadalje izraženi.
Pravovremeno prepoznavanje i liječenje paničnog poremećaja, uključivanje psihoterapije i lijekova i uključenost i ustrajnost u terapiji, utječu na bolju prognozu poremećaja i veći postotak izlječenja.
Antonija Pleša
Krugovi, Centar za edukaciju, savjetovanje i humanitarno djelovanje
Photos courtesy of Pixabay
